Bogata historija Bosne i Hercegovine obiluje izvanrednim vladarima i povijesnim dokumentima koji pružaju neprocjenjive uvide u prošlost regije. Među njima, Povelja Kulina Bana, izdana 29. augusta 1189. godine, ističe se kao svjedočanstvo o značaju i utjecaju srednjovjekovnog bosanskog vladara i predstavlja najstariji sačuvani diplomatski dokument srednjovjekovne bosanske države. U ovom blogu ćemo otkriti gdje se čuva Povelja Kulina bana, njen značaj, kontekst i utjecaj ovog srednjovjekovnog dokumenta, s ciljem da vam pružimo sveobuhvatno razumijevanje njene povijesne važnosti. Pridružite nam se na ovom putovanju dok istražujemo dubine vladavine Kulina Bana i trajni naslijeđe njegove povelje.
Sadržaj
Ko je bio Kulin Ban
Kulin Ban je istaknuta figura u srednjovjekovnoj historiji Bosne i Hercegovine, posebno tokom druge polovine 12. vijeka. Njegovo naslijeđe je ostavilo neizbrisiv trag na razvoju regije, i da bismo potpuno shvatili njegov značaj, neophodno je istražiti njegovu priču u širem historijskom kontekstu srednjovjekovne Bosne.
Prije ere Kulina Bana, zemlja koja čini Bosnu i Hercegovinu bila je oblikovana različitim kulturnim uticajima. Smještena u srcu Balkana, ova slikovita regija bila je raskrsnica civilizacija i kultura. Već tokom rimskog perioda, Bosna (kako se tada zvala) bila je pod rimskom vlašću i kulturom, ostavljajući trajni uticaj koji se i danas može primijetiti. Tokom vremena, naseljavali su je slovenski doseljenici, i do srednjeg vijeka, zemlja je razvila jedinstveni identitet koji je sjedinjavao rimske, slovenske i autohtone ilirske elemente.
Tokom 12.stoljeća Bosna je bila na raskršću moćnih carstava, s uticajima Bizanta i Ugarske koji su se borili za kontrolu i bacali svoje sjene nad zemljom. U ovom složenom političkom pejzažu, Kulin Ban je postao istaknuta figura. Njegova titula “ban” ima mađarskih korijena, a njen je upotreba tokom različitih historijskih perioda proširila na susjedne regije. U kontekstu Bosne, “ban” je korišten da označi vladare koji su vladali poluautonomno pod Ugarskom krunom, dok su ipak bili odani ugarskom monarhu.
Povelja Kulina Bana
Značenje i jezik
Povelja Kulina bana, iz perspektive naučnog proučavanja historije Bosne, ima više dimenzija koje pružaju različite uvide. Prvo, predstavlja najstariji svjetovni spomenik na južnoslavenskom području, napisan u bosanskom izdanju ćiriličnog pisma – bosančici. Drugo, predstavlja najstariji pravni akt na južnoslavenskom području napisan na narodnom (slavenskom) jeziku, u bosanskom jezičkom izdanju.
Sadržaj Povelje Kulina bana pruža obilje vrijednih informacija od suštinskog značaja za proučavanje političkih, ekonomskih i kulturnih uslova koji su vladali u Bosni prije više od 800 godina. U ovom dokumentu, Ban Kulin potvrđuje prijateljstvo Bosne s Dubrovnikom, osiguravajući siguran prolaz i trgovinu za njegove trgovce unutar njegove teritorije. U osnovi, u Povelji Kulina bana, oni su oslobođeni svih poreza i carinskih dažbina, što je bilo rijetko u savremenoj Evropi.
Ovo svjedoči o ekonomskom prosperitetu Bosne u doba Kulina, jer se malo država odricalo carinskih taksi. Garancija sigurnosti stranih trgovaca potvrđena Poveljom Kulina bana i njegova obaveza da nadoknadi štetu koju bi mogli pretrpjeti dok su boravili na njegovoj teritoriji ukazuje na to da je Bosna tog vremena bila sigurna zemlja, uređena zakonima i redom, gdje je vlast držala kontrolu. Ovo dalje ukazuje na to da je Bosna u vrijeme Kulina, prije više od 800 godina, bila neovisna država gdje je Ban Kulin vladao suvereno, a ne direktno pod mađarskim monarhom.
Tema “nezavisnosti” potvrđena je u liniji iz Povelje Kulina bana sama po sebi: “kire hode po moemu vladaniju” (koji se kreću unutar moje zemlje), jer riječ “vladanije” na starom bosanskom jeziku doslovno znači “zemlja”, i vjeruje se da ovakvu vrstu garancije može pružiti samo onaj koji ima punu kontrolu nad svojom teritorijom.
Jezik koji se koristi u Povelji Kulina bana je vrlo arhaičan, što ga čini teškim za razumijevanje u moderno doba. Ovo nije neočekivano, jer se svi jezici značajno mijenjaju tokom dugog vremenskog perioda. Unutar povelje možete pronaći riječi koje su od tada postale zastarjele, kao što su: vladanije = država; prav = ispravan, postojan; goj = mir; kire = koji; hode = idu, kreću se; od sele = od sada; godje = bilo; krjevati = kretati se, prolaziti; minuti = proći; zled = krivica, krivnja; razvje = osim, osim toga; kakore = kao…
Međutim, tekst također uključuje termine koji se i danas koriste, uključujući “kto”, “nikto”, “tko” i “niknik”, što u modernom bosanskom jeziku znači “niko” i “ništa”.
Gdje se danas nalazi povelja Kulina Bana
Trenutno su sačuvane tri kopije Povelje Kulina bana, Leningradska kopija, starija i mlađa transkripcija. Jedna od njih nalazi se u Sankt Peterburgu (ranije Leningradu) u arhivi akademije nauka, dok su preostale dvije pohranjene u Državnom arhivu Dubrovnika u Hrvatskoj. Sve tri verzije povelje sadrže originalni tekst, prvo na latinskom, a zatim na ćirilici.
Kako bismo utvrdili odnos između ove tri verzije, unutar akademske zajednice prepoznate su dvije glavne perspektive. Ove dvije glavne perspektive su: “starija” i “mlađa” transkripcija. Stoga, kada je riječ o utvrđivanju koja od ove tri sačuvane verzije zadržava originalni tekst, ove dvije glavne perspektive su od suštinskog značaja.
Jedan pogled među učenjacima koji su proučavali Povelju Kulina bana je da je originalni latinski uzorak trenutno sačuvan u Ruskoj akademiji nauka i umjetnosti u Sankt Peterburgu, dok su druga dva uzorka, koji su transkripcije istog, stvorena kasnije i trenutno se nalaze u Dubrovniku.
Preovladavajuće mišljenje je da su sva tri dokumenta smatrana originalnim primjercima, jer su proizvedena otprilike u isto vrijeme. Prema istorijskim zapisima, Kraljevina Bosna je tijekom srednjeg vijeka izdala četiri dvojezične povelje (latinski i slavenski), od kojih su dvije izdate Bosanskoj strani i dvije Dubrovačkoj strani.
Svaka strana je imala po jedan latinski i jedan slavenski primjerak. Sadržaj napisan unutar Povelje Kulina bana, koji je uključivao i latinski i “slavenski” jezik, napisan je na jednom pergamentu, budući da je sadržaj povelje bio relativno kratak i mogao se prilagoditi dostupnom formatu pergamenta kod notara.
Dokumenti su bili u Dubrovniku sve do 1832. godine. Međutim, postoje različite priče o okolnostima pod kojima je originalni uzorak nestao iz Dubrovnika i završio u Rusiji. Jedan takav izvještaj dao je Jeremija Gagić, bivši ruski konzul u Dubrovniku 1817. godine, koji tvrdi da je slučajno naišao na stog starih papira na dubrovačkoj tržnici.
Tamo je prepoznao komad starog rukopisa koji je navodno ispao biti Povelja Kulina bana. Gagić je zatim preuzeo rukopis i odnio ga u Rusiju, gdje ga je predao Ruskoj akademiji nauka, gdje se nalazi i danas.
S druge strane, neki tvrde da je priča izmišljena od strane konzula, budući da je originalna kopija Povelje Kulina bana zajedno s dvije transkripcije ostala u Dubrovniku sve do 1832. godine. Te godine, prema naredbi vlasti iz Beča, dužnosnik konzula, koji je također bio pravoslavni sveštenik, proveo je inventar starih dokumenata u arhivi Dubrovnika, koje su trebali poslati u Beč.
Katalogizirani dokumenti uključivali su originalnu Povelju Kulina bana i dvije transkripcije. Ovo znači da, suprotno onome što konzul tvrdi, ruski konzul nije dobio posjed nad poveljom 1817. godine, već 1832. godine, zahvaljujući pomoći pravoslavnog sveštenika. Nije tajna da su se ovde dešavali sumnjivi poslovi, što nije neobično u svijetu spomenika velike historijske i umjetničke važnosti kao što je Povelja Kulina bana.
Pravni Nasljednici: Poglavlje o naslijeđu povelje Kulina Bana u Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj
Savremena država Bosna i Hercegovina je pravni nasljednik srednjovjekovne Bosanske države, dok je Republika Hrvatska nasljednik Dubrovačke Republike kojoj je Kulin izdao povelju. Kao takve, obje nacije imaju pravnu osnovu za tvrdnju o vlasništvu nad dokumentom. S obzirom da se radi o pravnom instrumentu izdanom bivšoj Dubrovačkoj Republici, koja više ne postoji kao pravno lice, čime se njen sadržaj pravno ne relevantan, imperativ je da barem jedna kopija bude dostavljena zemlji porijekla, Bosni i Hercegovini.
Sama povelja svjedoči o svom porijeklu i izdavaču na početku teksta, navodeći: “Ja, ban Bosne Kulin, prisegavam vam, knezu Krvašu i svim građanima Dubrovnika, da ću vam biti pravi prijatelj od sada pa zauvijek…”
Zakletva kulina bana
Povelja Kulina ban: Transliteracija
U ime oca i s(i)na i s(ve)toga d(u)ha.† Ě banь bosьnьski Kulinь prisezaju tebě kneže Krьvašu i vьsěmь građamь Dubrovьčamь pravy priětelь byti vamь odь sele i dověka i pravь goi drьžati sь vami i pravu věru dokolě sьmь živь.
Vьsi Dubrovьčane kire hode po moemu vladaniju trьgujuke gьdě si kto hoke krěvati gьdě si kto mine pravovь věrovь i pravymь srьdьcemь drьžati e bezь vьsakoe zledi razvě što mi kto da svoevь volovь poklonь; i da imь ne bude odь moihь čьstьnikovь sile i dokolě u mne budu dati imь sьvětь i pomokь kakore i sebě kolikore moge bezь vьsega zьloga primysla.
Tako mi Bože pomagai i sie sveto evanьgelie.Ě Radoe dijakь banь pisahь siju knigu povelovь banovь odь rožьstva Hristova tisuka i sьto osmьdesetь i devetь lětь měseca avьgusta u dьvadeseti i devety dьnь usěčenie glave Ivana Krьstitela.
Povelja Kulina ban: Transkripcija
†U ime oca i s(i)na i s(ve)toga d(u)ha.Ja ban’ bos’n’ski Kulin’ prisezaju tebЪ kneže Kr’vašu i v’sЪm’ građam’ Dubrov’čam’ pravi prijateĺ’ biti vam’ od’ selЪ i do vЪka i pravi goj dr’žati s’vami pravu vЪeu dokolЪ s’m’ živ.
V’si Dubrov’čane kire hode po mojemu vladanju tr’gujuḱe, gdЪ si kto hoće krЪvati godЪ si kto mine pravov’ vЪrov’ i pravim’ sr'(d’)cem’ dr’žati je bez ‘v’sakoje z’ledi raz’v’Ъ što mi k’to da svojov’ voljov’ poklon’. I da im’ ne bude od’ moih’ čest’nikov sile I do kolЪ u mene budu dati im’ s’vЪt’ i pomoḱ’ jajire i sebЪ kolikore moge bez’ v’sega z’loga i primis’la.
Tako mi b(og’) pomagaj i sie s(ve)t(o) evan’đelie.Ja Radoje dijak ban pisah’ siju knjigu poveljov’ banov’ od’ roždstva H(risto)va tisuḱa i s’to i os’m’deset i devet’ IЪt’, mЪseca av’gusta u d’vadeseti i deveti d’n’, usЪčenie glave Jovana Kr’stiteĺa.
Povelja Kulina bana: Prevod
“U ime Oca, Sina i Svetoga Duha. Ja, Ban Bosne Kulin, obećavam vama, Kneže Krvašu, i svim građanima Dubrovnika, biti pravi prijatelj od sada pa zauvijek. Držat ću pravdu s vama i održavati istinsko povjerenje, dokle god budem živ.
Svi građani Dubrovnika koji putuju unutar mojeg carstva, trgujući, gdje god žele ići, gdje god bilo tko želi, s pravim povjerenjem i iskrenim srcem, bez ikakvih zlih namjera, i kako god svaka osoba želi dobrovoljno dati meni kao dar. Neće trpjeti od strane mojih časnih službenika, i dok su unutar moje nadležnosti, pružat ću im pomoć kao sebi, koliko god je moguće, bez ikakvih zlih misli.
Neka mi Bog pomogne i sveto Evanđelje.
Ja, Radoje, pisar bana, napisao sam ovu knjigu banove povelje u godini rođenja Krista tisuću, sto osamdeset i devet, u mjesecu augustu, dvadeset devetog dana, (na dan) od odrubljivanja glave Ivana Krstitelja.“