Ovaj članak istražuje historiju Ilira, autohtonog balkanskog naroda koji je igrao važnu ulogu na prostoru današnjeg Balkana. Kroz analizu rimskih izvora i savremene literature, otkrit ćemo ko su bili Iliri, kako su bili podijeljeni na različite plemenske skupine (ili narode kako moderni pristup diktira), i kako su Rimljani uspjeli pobijediti Ilire tokom Rimsko-ilirskih ratova.
Sadržaj
Ko su bili Iliri?
Iliri su drevni narod koji je naseljavao Balkanski poluotok još iz vremena prahistorije a za koje se pretpostavlja da su naselili ovaj prostor prilikom raznih seoba tokom metalnog doba. Do danas je ostalo mnogo nedoumica o njihovom porijeklu i jeziku. Iliri su bili poljoprivrednici, stočari i ratnici, poznati po svojoj hrabrosti i borbenosti. Imali su razvijeno društvo s vlastitim kultom i običajima.
Oni predstavljali raznoliku skupinu naroda koji su se prostirali preko širokog geografskog područja koje uključuje današnje Albaniju, Crnu Goru, Hrvatsku, Bosnu i Hercegovinu, Sjevernu Makedoniju i dijelove Slovenije. liri su bili iznimno prilagodljiv narod koji je uspješno živio u različitim geografskim uvjetima Balkanskog poluotoka. Neki od njih su naseljavali planinske regije, dok su drugi preferirali nizinska područja. Njihova ekonomska osnova bila je poljoprivreda i stočarstvo, a uzgajali su usjeve poput žitarica, vinove loze i maslina te uzgajali stoku, uključujući konje i goveda.
Iliri su se također bavili trgovinom, čime su ostvarivali kontakt s drugim narodima na Balkanu i šire. Trgovački putevi koje su koristili olakšavali su razmjenu dobara i kulture s susjednim regijama, a to je pridonijelo raznolikosti njihove kulture.
Uprkos njihovim brojnim zajedničkim karakteristikama, Iliri su bili podijeljeni na različite plemenske skupine, svaka s vlastitom identifikacijom i vođama. Neki od poznatih ilirskih plemena uključivali su Dezidijate, Autarijate, Breuce, Dardance, i mnoge druge. Ove plemenske podjele nisu nužno značile neprijateljstvo, jer su se Iliri često udruživali u zajedničkim vojnim akcijama kada su se suočavali s vanjskim prijetnjama.
Kada je riječ o religiji, Iliri su imali svoje vlastite kulturne običaje i vjerovanja, koja su se razvijala tijekom vremena i bila su često povezana s prirodom i animističkim uvjerenjima. Neki ilirski bogovi bili su posvećeni prirodnim elementima poput vode, vatre i zemlje, dok su drugi imali oblike antropomorfnih božanstava.
S obzirom na nedostatak pisanih izvora iz same ilirske kulture, naše razumijevanje o njima temelji se uglavnom na izvještajima rimskih povjesničara i arheološkim nalazima. Rimski pisci opisuju Ilire kao hrabre i borbenike koji su pružali snažan otpor rimskim osvajanjima.
Podjele među Ilirima
Iliri su bili raznolik narod koji se protezao preko širokog geografskog područja Balkanskog poluotoka, što je rezultiralo različitim plemenskim skupinama i podjelama unutar njihove kulture. Ove plemenske podjele nisu nužno značile neprijateljstvo među Ilirima; često su sarađivali u zajedničkim vojnim akcijama kada su se suočavali s vanjskim prijetnjama.
Što se tiče samih Ilira, oni su činili različite etničke skupine, uključujući Ardijejce, Daorse, Desitijate, Delmate, Liburne, Japode, Histre, Dokleate, Taulante, Enhelejce, Labeate, Autarijate, Dardance, Mezeje, Breuce, Kolapijane i druge, a njihov teritorij se prostirao od obalnih područja prema unutrašnjosti Balkana. Unatoč raznolikosti, koristili su zajednički naziv “Iliri” tijekom antičkog doba, iako su govorili različitim, ali jezično srodnim indoeuropskim jezicima i bili izloženi različitim kulturnim i asimilacijskim utjecajima, uključujući one keltske, grčke i rimske.
Stari grčki pisci su izvorno spominjali Ilire kao stanovnike područja uz Jonsko i južno Jadransko more, no kasnije su to područje proširili i obuhvatili pod ilirsku etničku grupu s ljudima koji su živjeli uz istočnu obalu Jadrana, sjeverno prema rijekama Dunav i Morava u unutrašnjosti Balkana.
Evo nekoliko ilirskih plemena i njihovih karakteristika:
Dezidijati
su bili jedno od poznatih ilirskih plemena. Naseljavali su područje koje obuhvaća današnje Albaniju i Crnu Goru. Dezidijati su bili poznati po svojoj borbenosti i bili su često uključeni u sukobe s Rimskim Carstvom.
Autarijati
Ovo pleme naseljavalo je sjeverni dio današnje Albanije i jugozapadne dijelove Kosova. Autarijati su također bili poznati po svojoj vojnoj sposobnosti i sudjelovali su u mnogim sukobima s Rimskim Carstvom.
Breuci
Breuci su naseljavali područje između današnje Hrvatske i Bosne i Hercegovine. Bili su poznati po svojim borbenim vještinama i često su surađivali s drugim ilirskim plemenima u zajedničkim vojnim akcijama.
Dardanci
Dardanci su bili jedno od najpoznatijih ilirskih plemena i naseljavali su regiju koja obuhvaća Kosovo i sjevernu Albaniju. Rimski izvori često spominju Dardance u kontekstu sukoba s Rimskim Carstvom.
Japodi
Japodi su naseljavali područje između današnje Hrvatske i Bosne i Hercegovine. Ovo pleme je poznato po svojoj sposobnosti pružanja otpora Rimskom Carstvu.
Važno je napomenuti da je postojalo još mnogo plemena koja su pripadala širem goegrafksom terminu Iliri, a ovdje su izdvojena samo neka od glavnih, te da su Iliri, unatoč svojim plemenskim razlikama, često dijelili slične kulturne karakteristike i jezik. Međutim, očuvani izvori su rijetki, pa se većina informacija o tim plemenima temelji na rimskim izvorima i arheološkim nalazima.
Rimski Izvori o Ilirima
Rimski izvori su dragoceni izvor informacija o Ilirima, budući da Iliri nisu ostavili mnogo pisanih tragova o svojoj kulturi i povijesti. Rimski pisci poput Tita Livija, Plinija starijeg i Cassiusa Diona pružili su neke od najvažnijih informacija o Ilirima, njihovom načinu života i interakcijama s Rimskim Carstvom.
Tit Livije
Tit Livije, rimski historičar iz 1. stoljeća pr. n. e napisao je obimnu povijest Rimske Republike koja sadrži mnogo informacija o sukobima između Rimskog Carstva i Ilira. Njegova djela, posebice “Ab Urbe Condita” (Od osnivanja grada), pružaju dragocjen uvid u Ilire kao ratoborne ljude koji su često predstavljali izazov Rimskom Carstvu.
Plinije stariji
Plinije stariji, rimski prirodoslovac i povjesničar iz 1. stoljeća, napisao je “Naturalis Historia” (Prirodna povijest), u kojoj je uključio informacije o Ilirima, njihovoj geografiji, običajima i kulturi. Njegovi zapisi pomažu u rekonstrukciji svakodnevnog života Ilira u antici.
Cassius Dion
Cassius Dion, rimski povjesničar iz 2. stoljeća, pruža detalje o rimskim vojnim operacijama protiv Ilira u svojim djelima. Njegovi zapisi oslikavaju Ilire kao žestoke protivnike Rimskog Carstva.
Rimski izvori često opisuju Ilire kao hrabre i borbenike, koji su se odlikovali hrabrošću u bitkama i strastvenim otporom prema rimskoj dominaciji. Iliri su bili poznati po svojim vojnim vještinama i sposobnosti za brzu mobilizaciju vojske. Uprkos čestim sukobima s Rimskim Carstvom, Iliri su također pokazivali prilagodljivost u kontaktu s rimskom kulturom i tehnologijom. Rimski utjecaj na Ilire vidljiv je u arheološkim nalazima, uključujući građevinske strukture, umjetničke stilove i upotrebu rimskih oblika vlasti na nekim ilirskim teritorijima.
Važno je napomenuti da su rimski izvori često gledali na Ilire iz perspektive Rimskog Carstva, pa se ova perspektiva može odražavati u njihovim opisima. Iako su Iliri često predstavljani kao divlji i ratoborni, treba imati na umu da su i sami Rimljani vodili osvajačke kampanje na ilirskim teritorijima kako bi proširili svoju vlast i kontrolu. To znači da je odnos između Rimskog Carstva i Ilira bio kompleksan i dinamičan tijekom povijesti.
Rimsko-ilirski Ratovi
Ilirski ratovi su vojni sukobi između Ilirskog (Ardijejskog) naroda i Rimskog Carstva koji su trajali od 229. pr. n. e. do 168. pr. n. e. Ovi sukobi su započeli kao odgovor na piratske napade na grčke i rimske trgovačke brodove duž obale Jadranskog mora. Konačno su završili padom Ilirskog kraljevstva i njegovim priključenjem Rimskoj državi.
Smanjenje moći Epirskog kraljevstva nakon smrti Aleksandra, epirskog kralja i sina Pira, otvorilo je priliku za Agrona da izgradi znatnu moć na epirskoj obali, protežući svoju dominaciju sve do dalmatinskih otoka, posebno Visa, gdje su se nalazila grčka naselja. Središte njegovog kraljevstva nalazilo se u današnjem Risnu (Rizzon) u Boki Kotorskoj, koje je već ranije bilo Ardijejsko središte. Kasniji kraljevi premjestili su prijestolje u Skadar.
Značajna potpora Agronu dolazila je iz njegovog savezništva s kraljem Demetrijem II Makedonskim, što je prvi put ujedinilo Ilire i Makedonce u zajedničkim interesima. Prije tog savezništva, Iliri su već samostalno pljačkali obalu Jonskog mora, privlačeći pažnju makedonskog kralja. To ukazuje na razvoj pomorske sile Ilira u tom razdoblju i na postupno premještanje njihovog središta s unutrašnjosti na jadransko primorje.
Kao nagradu za svoje savezništvo u borbi protiv Dardanaca, Agron je dobio slobodu plovidbe na jadranskoj obali. Iliri su također pružili podršku flotom u borbi protiv Etolaca u blizini grada Mediona, nanoseći im značajnu štetu. No, nakon što je Agron proslavio svoju prvu pobjedu protiv redovite grčke vojske, umro je zbog trovanja alkoholom. Njegova druga supruga, Teuta, poslala je brodove u piratske napade na moru pod vodstvom Agronovog brata Skerdilaidesa, budućeg kralja. Oni su napali glavni grad Epira, razorili ga i preuzeli kontrolu. Istovremeno su napali i nekoliko italijanskih trgovaca, čak se ne libeći ubistava.
Ovi događaji označili su početak sukoba između Ilira i Rimskog Carstva i odredili tok nadolazećih Rimsko-ilirskih ratova.
Prvi ilirski rat
Prvi ilirski rat bio je sukob između Rima i Ilira koji se odvijao od 229. p. n. e. do 228. p. n. e. Ovaj rat se dogodio u kontekstu rimske povijesti kada su Rimljani vodili borbe za prevlast na Sredozemlju, boreći se istodobno s Kartaginom. Kako bi osigurali jadransku obalu Italije, Rimljani su osnovali koloniju u Brindiziju. Spor se počeo razvijati ubrzo nakon smrti ilirskog kralja Agrona (231/230. pr. n. e.), a povod je bio piratstvo Ilira duž Jonskog i Jadranskog mora, kao i pljačkanje italskih i grčkih naselja koja su bila saveznici Rima.
Kralj Agron bio je ključna figura u usponu Ardijejskog kraljevstva, pretvarajući ga u pomorsku silu. Tijekom njegove vladavine, Iliri su ostvarili savezništvo s Makedonijom, dok je Epirsko kraljevstvo propadalo, što su iskoristili Grci i Makedonci. U sukobima u Epiru 231. pr. n. e., Iliri su se pridružili Makedoncima i pobijedili etolske grčke snage, pljačkajući područje i donoseći bogat plijen. Nažalost, Agron je preminuo zbog pretjeranog alkohola, unatoč slavlju svoje prve pobjede protiv redovite grčke vojske.
Nakon Agronove smrti, njegova udovica i nasljednica Teuta preuzela je vlast 230. pr. n. e. Teuta je poslala svoju flotu i vojsku da pljačkaju Peloponez (Elidu i Meseniju) i osvoje Foiniku u Epiru, koje je bilo najbogatije mjesto u Epiru i središte trgovine s Italijom. Tijekom okupacije Foinike, Iliri su povremeno napadali italijanske trgovačke brodove, uključujući one iz Brindizija.
Rimski Senat je neko vrijeme ignorirao optužbe protiv Ilira zbog piratstva. Međutim, nakon optužbi iz Foinike, Rimljani su poslali izaslanstvo Teuti, predvođeno braćom L. i C. Coruncanius. Prilikom sastanka, jedan od izaslanika uvrijedio je kraljicu, što je dovelo do napetosti. Teuta je odbila zahtjeve Rimljana da prekine piratstvo, tvrdeći da je Ilirskom kralju zakon (običajno pravo) dopuštao korištenje plodova mora od strane njenih podanika.
Uprkos incidentu s rimskim izaslanicima, Teuta je ponovno naredila pomorske pohode prema jugu. Iliri su osvojili Krf pod vođstvom Demetrija Hvarskog, kojeg je Teuta postavila za upravnika. Nakon toga, zauzeli su i Epidamn (Drač). Na taj način, Iliri su preuzeli kontrolu nad cijelom obalom sjeverno od Korintskog zaljeva te uspostavili pomorske pravce prema Siciliji i Italiji.
Rimski konzul Fulvius krenuo je s 200 brodova kako bi prekinuo opsadu Krfa, koji je već stupio u tajne pregovore s Demetrijem, koji je pao u nemilost Teute. Ilirska posada se predala, a grad je postao saveznik Rima pod rimskom zaštitom. Rimljani su kontrolirali strateške luke Epidamn, Apoloniju i Krf, dok su Iliri bili prisiljeni povući se prema utvrđenom gradu Skadru. Rimljani su također pridobili podršku mnogih ilirskih plemena i gradova, a na moru su razbili blokadu Issa (Visa), koji je također postao rimski saveznik. Nakon bitke kod nepoznatog Nutrija, Rimljani su pretrpjeli gubitke, ali su uspjeli prekinuti ilirske vojne aktivnosti.
Teuta se povukla u Risan, a Rimljani su naložili da Iliri plate ratnu odštetu i danak svake naredne godine. Ilirima je zabranjeno koristiti puteve prema Makedoniji, čime im je uskraćena mogućnost suradnje sa saveznikom u borbi protiv Grka. Također im je zabranjeno koristiti more prema Epiru, a više od dva broda nisu smjeli ploviti južnije od Lješa, i to nenaoružani. Rimljani su obavijestili svoje saveznike u Grčkoj o ovim uvjetima.
Nakon Prvog ilirskog rata, Rimljani su imali kontrolu nad strateškim lukama na jadranskoj obali i obnovili svoj položaj na istočnoj jadranskoj obali. Ilirska kraljevina je oslabila, a rimska ekspanzija na Balkanu nastavila se dalje. Prvi ilirski rat bio je samo početak serije sukoba između Ilira i Rimskog Carstva u narednim godinama.
Drugi ilirski rat
Drugi ilirski rat dogodio se između 220. pr. n. e. i 219. pr. n. e. U ovom sukobu je Demetrije Hvarski, nasljednik Teute, odigrao ključnu ulogu. On se vjenčao s Triteutom, majkom maloljetnog nasljednika Pinesa, što mu je ojačalo poziciju u Ardijejskom kraljevstvu. Demetrije je bio uvjeren da su Rimljani zauzeti borbom protiv Galâ u Cisalpinskoj Galiji i pripremama za budući rat protiv Hanibala, a situacija u Grčkoj i dalje je bila nesigurna nakon kleomenskog rata.
Tokom Rimskih sukoba s Galima oko rijeke Po u sjevernoj Italiji (225. – 222. pr. n. e.), Demetrije je sklopio savez s Histrima kako bi napali rimske brodove za snabdijevanje. Istovremeno, odvojio je Piruste od rimskog saveza i ponovno ih priključio Ardijejskom kraljevstvu. Zatim je, kršeći sporazum iz 228. pr. n. e., prešao južno od Lješa i posvetio se piratstvu kako bi ojačao ilirsku moć na štetu Rima. Demetrije je također obnovio savez sa Makedonijom pod vodstvom kralja Antigona Dosona. Godine 222. pr. n. e., ilirski korpus od 1.600 ljudi istaknuo se pod vodstvom Demetrija u bitci kod Salasije, gdje su Makedonci pobijedili Spartance.
Tokom ljeta 221. pr. n. e., kada je napetost u Grčkoj rasla i Makedonija je sklopila savez s Ahajskom ligom protiv Etolske lige, Iliri su nastavili napadati na svoj tradicionalni način. Sljedeće godine, Demetrije i Skerdilaid isplovili su južno od Lješa s flotom od 90 ilirskih lakih brodova (lembi). Nisu osvojili grad Pil, ali su zarobili još 50 brodova. S tom flotom, Demetrije je krenuo na Kiklade, nakon čega se vratio u Iliriju. Skerdilaid je i dalje ratovao i pljačkao na Peloponezu.
Za razliku od Teute, Demetrije se pripremao za rat s Rimom. Postavio je svoju posadu u Dimalu, tvrđavi u zaleđu Apolonije, pobijedio nekoliko neprijatelja te se iskrcao na svom rodnom Hvaru sa 6.000 ljudi. Rimljani su tada bili uključeni u sukobe s Galima oko rijeke Po u sjevernoj Italiji, pa su poslali vojsku pod Lucijem Anicijem Galom da osvoji Dimale, jedno od glavnih Demetrijevih uporišta.
Istovremeno je Emelije Paul, rimski konzul, iskrcao pješadiju na Hvaru, nakon čega je Demetrije odlučio suočiti se s njim na kopnu. Rimljani nisu riskirali frontalni napad na tvrđavu nego su noću iskrcali vojnike u šumu na otoku. Narednog dana poslali su manju flotu prema utvrđenom gradu. Demetrije je izašao iz tvrđave u namjeri da dočeka neprijatelja na kopnu. Tada su se iznenada pojavili skriveni Rimljani iz šume i napali Ilire iz dva smjera, što je rezultiralo rimskom pobjedom. Tako su Iliri izgubili Drugi ilirski rat. Demetrije je uspio napustiti otok i otići u Makedoniju kod novog kralja Filipa V.
Rimljani su razorili utvrđenja na Hvaru, a Emelije Paul se vratio u Rim kako bi proslavio svoju pobjedu. Ova pobjeda osigurala je istočnu obalu od moguće prijetnje i omogućila Rimu da se koncentrira na budući sukob s Hanibalom. Iako su tražili izručenje Demetrija, Makedonski kralj Filip V je odbio takav zahtjev. Iliri su bili prisiljeni platiti ratnu odštetu i reparaciju, a osvojene teritorije postale su rimski saveznici.
Treći ilirski rat
Treći ilirski rat je bio dio Trećeg makedonskog rata i trajao je do 171. pr. n. e. Na početku ovog rata, ilirski kralj Gencije pridružio se Rimu.
Tri poslanstva poslana su da bi privoljela Gencija da se pridruži ratu na strani Rima. Gencije se konačno složio s uvjetima saveza, uključujući obećanje garancija i novčanu potporu od 300 talenata srebra od kralja Perzeja. Međutim, kada je Gencije zarobio dvojicu rimskih izaslanika, Perzej je povukao svoju potporu.
Gencije je okupio vojsku od 15.000 boraza kod Lješa i počeo napadati rimske gradove, uključujući Basaniju. Međutim, Rimljani su brzo reagirali i sastavili vojsku pod vodstvom Lucija Anicija Gala. Iliri su također napali s mornaricom, ali Rimljani su na kraju pobijedili. Gencije se povukao do utvrđenog Skadra, gdje je čekao pomoć svog brata Kavarancija. Kada je njegov brat uhvaćen, Gencije se predao nakon samo 30 dana rata. Onda je prevezen u Rim zajedno s kraljevskim blagom.
Nakon Trećeg ilirskog rata, Rim je konačno osvojio Iliriju 168. pr. n. e. Nakon 40 godina sukoba, Ilirija postala rimskom provincijom. Rim je podijelio ovu provinciju na tri dijela – Labenu oko Skadarskog jezera, Boku kotorsku i crnogorsko primorje.
Nakon pobjede nad Gencijem, Rimljani su organizirali veliki sabor domorodačkih poglavara i predstavnika u Skadru 167. pr. n. e. Odlukom Rimskog senata, svi su ostali oslobođeni poreza i slobodni. Daorsi su također dobili isti status jer su se tokom rata priključili rimskoj strani. Ovom odlukom Rimljani su osigurali podršku domaćih plemena i gradova. Ilirska kraljevina je postala prva teritorija koju su Rimljani preoteli od Ilira, a odatle je nastavljen njihov osvajački pohod na Balkanu.
Ovi sukobi su označili kraj nezavisnosti Ilira i jačanje rimske kontrole nad jadranskom obalom i širom Balkana.