Godina je 1914., a Evropa je bila barutna bačva čekajući da bukne u plamen. Napetosti su bile visoke, savezi krhki, i svijet je stajao na ivici sukoba koji će preoblikovati tok historije. U središtu ovog vrtloga bio je atentat na nadvojvodu Franca Ferdinanda, događaj koji će pokrenuti Prvi svjetski rat. U ovom članku ćemo istražiti detalje oko sarajevskog atentata, istražujući ključne aktere, zamršenu mrežu političkih zapleta i dalekosežne posljedice koje su odjekivale širom svijeta.
Sadržaj
Analiza kretanja atentatora
Od 25. do 27. juni 1914. godine u Bosni su bile zakazane vojne vježbe 15. i 16. korpusa kojim je komandovao general Potiorek, na kojima je trebao prisustvovati i nadvojvoda Franjo Ferninand kao vrhovni inspektor oružanih snaga Austro-Ugarske, a narednog dana je trebao doći u obilazak Sarajeva. Vijest o dolasku nadvojvode Ferdinanada u Sarajevo je objavljena u novinama marta 1914. godine, a to je bio znak da se spreme organizacije koje žele izvršiti atentat na njega. Mjesto na kojim su se okupljali propali đaci iz Bosne i Hercegovine, vojni bjegunaci i komite u Beogradu su bile kafane “Žirovni venac” i “Zlatna moruna”. U tim kafanama su se sastajali Nedjeljko Čabrinović, Gavrilo Princip i Trifko Grabež koji su odlučili da izvrše atentat na nadvojvodu Ferdinanda.
Najveći problem koji su imali jeste kako da nabave oružje što su uspjeli u Srbiji. Ovo riješenje sa sobom je donijelo novi problem, a to je kako dobaciti nabavljeno oružje do Sarajeva jer su ga morali kriti i od austrougarskih i srbijanskih vlasti. Sam put atentatora nije sasvim jasan jer su svi atentatori u istrazi svaljivali krivicu na sebe, ne želeći nanijeti štetu seljacima koji su ih vodili kroz Bosnu kao vodiči. Ipak, na osnovu njihovog svjedočenja poznato je da im je put od Beograda do Sarajeva trajao osam dana i to od 28.5. do 4.6. 1914. godine.
Rade Grbić je uzeo Principa i Grabeža i s njima krenuo da pređu granicu, to veče ih je preko Lešnice doveo do svoje karaule Javorić gdje su stigli oko deset sati naveče. Oko deset sati ujutro Grbić ih je prebacio na Isakovića adu i tu ih ostavio da čekaju nekih tri do četiri sata, a onda ih odveo do jedne starice gdje su ručali. Poslije toga im je Grbić dao municiju da malo vježbaju gađanje, tako da su ispalili oko 50 metaka. Grbić je pozvao dvojicu seljaka Miću Mičića i Jakova Milovića koji su to veče preuzeli Principa i Grabeža, a on se rastao od njih. Milović ih je zatim odveo u selo Obrijež, a onda preko Čengića do sela Trnove.
Cijelu noć su putovali dok nisu došli do kuće Obrena Miloševića koji im je dao hranu i novu odjeću, a zatim im je i Milošević pomogao u nastavku putovanja. Oko tri sata poslije podne su došli do sela Priboja. Kod sela su sreli učitelja Veljka Čubrilovića i sveštenika Jovu Jovanovića. Učitelj ih je preuzeo s ciljem da ih odvede do Tuzle, ali ih je prije toga odveo do zadruge Kerovića u selu Tobutu. Stari Mitar Kerović je ugodno primio goste, pogotovo kada mu je učitelj rekao da idu u Sarajevo obaviti veliki posao. Učitelj je nagovorio Mitra da njegov sin Nedžo sa komšijom Cvijanom Stjepanovićem preveze kolim oružje u Tuzlu. Do Sarajeva su došli vozom u različitim vagonima
Princip odlazi kod brata Jove u Hadžiće, a zatim se 6.6. susreće sa Danilom Ilićem kod kojeg je stanovao u Ulici Oprkanj broj 3. Čabrinović se vratio u porodičnu kuću, obišao baku i s majkom nekoliko puta išao na Ilidžu da vidi kako teku pripreme za vojnu vježbu. Grabež je vrijeme do atentata provodio na Palama. Prije nego su došli atentatori iz Beograda, Ilić je pripremio još trojicu atentatora u Sarajevu. Prvi je bio Muhamed Mehmedbašić iz Stoca s kojim se Ilić dogovorio u maju u Mostaru oko učešća u atentatu. Zatim je Danilo Ilić pozvao Lazara Đukića da mu preporuči nekog za taj posao, pa je tako drugi atentator postao Vasa Čubrilović, a kada je Ilić pitao Čubrilovića ima li još jednog atentatora i on je predložio Cvetka Popovića tako da je zaokružena i druga trojka atentatora
Atentatori su se podjelili u tri grupe po dvojica. Prva dvojica bi napali s bombama, a ako promaše na red bi došla druga dvojica. Plan je bio da atentatori budu postavljeni na dužini od 300 metara, od Austro-Ugarske banke i mosta Čumurije do Latinskog i Carevog mosta. Prvi bi stajao Mehmedbašić ispred kafane „Mostar“, iznad njega Vaso Čubrilović, a s druge strane keja do Miljacke bi stajao Čabrinović. Preko puta mosta Čumurije bi stajao Popović, Principovo mjesto je bilo pored Latinskog mosta, a Grabež malo dalje od njega. Popović i Čubrilović su bombu i revolver dobili 27.6.1914. godine od Ilića. U kafani „Mostar“ Mehmedbašić je dobio bombu od Ilića. Ilić i Čabrinović su tog dana otišli na grob Žerajića, a noć uoči atentata i Gavrilo Princip je otišao na grob Žerajića.
Prestolonasljednik Franjo Ferdinand je sa suprugom Sofijom krenuo sa imanja u Hlumecu za Beč. Nadvojvoda se zadržao kratko u Beču dok je otpratio Sofiju do Belvedera jer nisu putovali zajedno za Sarajevo. On je krenuo željeznicom prema Trstu, a onda brodom do Metkovića, dok je vojvotkinja krenula preko Budimpešte za Brod i dalje za Sarajevo. Nadvojvoda je iz Beča krenuo 23.6.1914. godine i narednog dana ujutro stigao u Trst gdje se ukrcao u brod „Viribus unitis“. Nakon 24 sata plovidbe stigao je u Metkoviće, a u Hercegovini je ga dočekao general Potjorek. Zatim su vozom stigli do Mostara, gdje su nadvojvodu pozdravili predstavnici opštine i drugi velikodostojnici, a poslije podne je stigao na Ilidži gdje ga je čekala supruga. Nakon završene vojne vježbe nadvojvoda Ferdinand i njegova supruga vojvotkinja Sofija od Hohenberga su 28. juna 1914. godine krenuli u obilazak Sarajeva. Toga dana povorka je krenula sa Ilidže u pratnji šest automobila. Povorka je trebala ići Apelovim kejom kraj rijeke Miljacke do gradske vijećnice, a onda istim putem natrag do Latinske ćuprije, gdje bi se krenulo u ulicu Franje Josipa i istim putem natrag.
Na sam dan atentata, Ilić je odveo Grabeža da mu da revolver i bombu, dok je Princip od devet sati spreman čekao prestolonasljednika, također i Čubrilović i Popović su spremno čekali na atentat. Sat vremena prije atentata atentatori su se slobodno šetali ulicom, a da ih obavještajna služba nije opazila. Svi atentatori su dobili po jednu količinu ciankalija za slučaj ako se ne uspiju ubiti metkom da se otruju.
Kada se približavala povorka od šest automobila, Čabrinović se pomjerio s dogovorenog mjesta kako bi mogao vidjeti nadvojvodu i prvi baciti bombu. Tačnu informaciju u kojem se automobilu nalazi nadvojvoda Ferdinand je dobio do policajca iz obezbjeđenja. Kada je bacio bombu, ona je upala u zatvoreni krov i pala na ulicu, što je bilo dovoljno da se nadvojvoda spasi, ali rani više od deset osoba. Čabrinović je nedugo nakon atentata uhapšen u Miljacki prilikom pokušaja bjegstva. Čabrinović je bombu bacio na Apelovom keju do kuće broj 24.
Nakon što je bomba eksplodirala Princip je prešao na drugu stranu na ćošak Apelovog keja i ulice Franje Josipa u blizini radnje Morica Šilera. Prema protokolu, Ferdinand je trebao da ide Apelovim kejom i da se zaokrene u ulici u Franje Josipa, ali je plan promjenjen tako da se ide Apelovim kejom do Vojne bolnice gdje je Ferdinand htio posjetiti ranjenog oficira Mericija. Za promjenu plana nisu znali vozaći automobila pa su krenuli prema protokolua aza njima i automobil Ferdinandakoji je skrenuo u ulicu Franje Josipa. Tada je Potjorek naredio da se moraju vratiti nazad i ići prema Vojnoj bolnici. Dok su se automobili vraćali nazad, pred Principa je došao automobil nadvojvode Franje Ferdinanda i on je ispalio dva metka iz broving pištolja. Prvim je pogodio nadvojvodu a drugim njegovu suprugu (druga meta je bio general Potiorek) i usmrtio ih.
ISTRAGA O ATENTATU
Atentator, 19-godišnji Gavrilo Princip je uhvaćen neposredno nakon počinjenja ovog djela. Isti dan, manje od sat vremena prije nego će Principovi hici usmrtiti Ferdinanda i Sofiju, na njih je pokušan još jedan atentat. Naime Nedeljko Čabrinović 19-godišnji mladić bacio je ručnu bombu na automobil u kojem se nalazio nadvojvoda koji je bombu uspio odgurnuti te je ona eksplodirala na cesti ranivši pritome nekoliko osoba. Čabrinović je također uhapšen na licu mjesta nakon njegovog neuspjelog pokušaja samoubistva kapsulom cijanida. Tako je već prvog dana Leo Pfeffer, sudija istražitelj kojem je povjerena istraga o atentatu, imao dvojicu atentatora u pritvoru.
Gavrilo Princip je rekao da je izvršio atentat na Ferdinanda jer je u njemu inkarnirana najveća vlast od koje Jugosloveni osjećaju strašan pritisak. Princip je negirao povezanost sa bilo kojom drugom osobom ili organizacijom potpuno prihvatajući odgovornost za atentat naglašavajući da se za takav čin odlučio još prije dvije godine. Princip je navodno izjavio i da mu je žao što je ubio Ferdinandovu suprugu Sofiju jer mu to nije bila namjera. Ćabrinović je tokom ispitivanja naglasio da je atentat izveo iz anarhističkih uvjerenja te da se on također odlučio za ovakav čin još prije dvije godine, ali da iako poznaje Principa nije zajednički djelovao s njim.
Leo Pfeffer je u slijedećim danima nastavio sa ispitivanjem svjedoka događaja vezanih za atentat sa ciljem prikupljanja novih informacija. Ispitujući vozače koji su vozili automobile u nadvojvodinoj povorci kroz grad, došao je do podataka koji su mu pomogli da rekonstruiše tok događaja toga dana.
Pfeffer je uspio napraviti rekonstrukciju Ćabrinovićevog neuspjelog atentata. Kolona vozila se kretala obalom Miljacke kada je Ćabrinović bacio bombu na automobil u kojem se vozio Ferdinand. Bomba je pala na krov od automobila. Ferdinand je bombu uspio odgurnuti i ona je pala na cestu eksplodiravši nakon nekoliko sekundi ranivši nekoliko ljudi koji su stajali na obali, te pukovnika Mericija iz nadvojvodine pratnje. Ćabrinović je skočio u Miljacku te je prema kasnijem priznanju pokušao izvršiti samoubistvo cijankalijem. Međutim većina otrova se prosula pa svoj naum o samoubistvu nije uspio ostvariti, već je samo dobio opekotine u ustima od kojih je kasnije teško govorio. Kasnije će se ispostaviti da je drugi mladić koji je stajao kraj Ćabrinovića u tim trenucima Gaon Hajm i da nije imao nikakve veze sa atentatom. Ispitani su i drugi svjedoci koji su po Pfefferu bili manje bitni, a svi su dali otprilike iste izjave koje su se slagale sa gore navedenim opisom ovog neuspjelog atentata. Što se tiče događaja koji su vezani za Principov čin bilo je očigledno da je do svega toga doveo propust u organizaciji. Nakon što je čuo je u eksploziji bombe ranjen pukovnik Mericij, Ferdinand je zahtijevao da ga posjeti u bolnici. Međutim niko nije obavijestio vozače o promjeni rute kretanja. Greška je primjećena u vožnji pa je vozačima naređeno da se vrate na glavni put i da voze prema bolnici. Vozeći u rikverc automobil sa nadvojvodom je stao svega par metara od Principa i on je iskoristio ovu priliku za koju je ranije pomislio da je neće ponovo dobiti.
U nastavku istrage bile su stavljene u pritvor i ispitane sve osobe koje su se družile sa Čabrinovićem, te članovi njegove porodice. Iz njihovih izjava se moglo zaključiti da je Ćabrinović došao iz Beograda u Sarajevo petnaest dana prije atentata te da se na ovom putu zadržao u Tuzli sa još dvije osobe. Postalo je jasno da su Ćabrinovići i Princip zajedno došli iz Srbije zaustavljajući se pritom u Tuzli.
Dokazano je da je tokom istrage dolazilo i do mučenja osumnjičenih od strane policije. Leo Pfeffer je navodno nastojao spriječiti takvo ponašanje, ali nije dokazano da je u tome i uspio. Ubrzo je istragom utvrđeno ko su bile osobe koje su u Srbiji naoružale atentatore. To je bio Milan Ciganović porijeklom iz Bosne koji je atentatorima dao bombe i revolvere. U isto vrijeme tokom ispitivanja Principa i Ćabrinovića postaje jasnije iz kojih ubjeđenja su se odlučili na atentat. Princip je rekao da su oni sebi postavili cilj da „se svi Jugosloveni smatraju kao jedan narod“ te da „Jugosloveni uz Srbiju budu tako jaki da se od Austrije ocijepe“.
Sljedeći je uhapšen i pred istražnog suca izveden 18-godišnji Trifko Grabež sa Pala, sin pravoslavnog paroha. On je otkrio gdje je sakrio revolver i bombu koje je imao na dan atentata, a kasnije je priznao da je boraveći u Beogradu upoznao Principa i Ćabrinovića, da je zajedno sa njima skovao plan o atentatu, te da su ideje koje su ga pokrenule na ovaj čin istovjetne njihovim. Na sam dan atentata Grabež nije pucao u Ferdinanda iako je po vlastitom priznanju za to imao priliku neposredno nakon što je Ćabrinović bacio bombu. Navodno se pokolebao kada je kraj nadvojvode vidio njegovu suprugu. Nakon nekog vremena pred sudca Pfeffera izvedena su još trojica optuženika: Lazar Đukić, Vaso Ćubrilović te Cvjetko Popović koje je u svom iskazu nešto ranije odao Danilo Ilić. Prema Pfefferovim navodima svi oni su bili „mladi, neiskusni i nestaloženi mladići“, od kojih ni jedan nije imao „hrabrosti izvesti atentat“.
Lazar Đukić je priznao da je znao za pripreme atentata o čemu mu je pričao Danilo Ilić. Međutim poricao je svoje učešće u svemu tome, odajući još da je on upoznao Ilića sa Vasom Ćubrilovićem. U vrijeme atentata se nalazio u Ključu.
Vaso Ćubrilović 17-godišnji učenik VI razreda gimnazije je potvrdio Đukićeve navode, rekavši da ga je on upoznao sa Ilićem kao i da je on lično u planiranje i izvođenje atentata uveo Cvjetka Popovića. On i Popović su oružje (bombu i revolver) dobili od Ilića dan prije atentata tj. 27. juna. Tako je posvjedočio i Popović, a zanimljivo je vidjeti da su njih dvojica na dan atentata bili neodlučni te da su propustili priliku da lično pucaju u Ferdinanda. Istragom je utvrđeno da je njima dvojici u skrivanju oružja pomogao Ivo Kranjčević, koji je također bio uhapšen. Od svih atentatora na slobodi se nalazio još jedino Muhamed Mehmedbašić rodom iz Stoca. Za njega će kasnije biti utvrđeno da je prebjegao u Crnu Goru, ali do njegovog izručenja nije došlo.
OPTUŽNICE PROTIV ATENTATORA
24. septembar 1914. godine.
Državno odvjetništvo u Sarajevu je nakon atentata podiglo optužnicu protiv 22 osobe: (Gavrila Principa, Nedjeljka Čabrinovića, Trifka Grabeža, Vase Čubrilovića, Cvjetka Popovića, Danila Ilića, Ive Kranjčevića, Lazara Đukića, Veljka Čubrilovića, Mitra Korevića, Neđe Kerovića, Jove Kerovića, Blagoja Kerovića, Cvijana Stjepanovića, Mihajla (Miška) Jovanovića, Branka Zagorca, Marka Perina, Nikole Forkapića, Dragana Kalembera, Miće Mičića, Jakova Milovića i Obrena Miloševića), da su organizirano izveli atentat , smjerajući tako da Bosnu i Hercegovinu otrgnu od monarhije i pripoje kraljevini Srbiji.
Optuženi su:
- Gavrilo Princip, Nedeljko Čabrinivić, Trifko Grabež, Vaso Čubrilović i Cvjetko Popović, da su na poticaj članova poznatog društva „Narodna odbrana“ u Beogradu, dobili oružje, municiju i bombe za izvršavanje atentata.
- Danilo Ilić, da je 15. juna 1914. godine preuzeo od Mihajla Jovanovića u Doboju bombe i pištolje, kojima je 28. juna izvršen atentat, znajući da je naoružanje doneseno iz Beograda. On je zatim dan prije atentata podjelio oružje između Gavrila Principa, Nedeljka Čabrinovića, Trifka Grabeža, Vase Čubrilovića i Cvjetka Popovića, te im dao po jednu količinu cinkalija u svrhu da se otruju ako se ne uspiju ubiti.
- Mihajlo Jovanović, da je 3. juna 1914. godine primio od Cvijana Stipanovića i Neđe Kerovića bombe i pištolje s municijom, te ga poslije predao Danilu Iliću.
- Mićo Mičić i Jakov Milović, jer su znali da Gavrilo Prnicip i Trifko Grabež nose bombe i oružje iz Srbije, te su im gore optuženi 1. juna 1914. godine pomogli da pređu preko Srpske granice na Drini.
Osim ovih glavnih učesnika, određen broj ljudi nije direktno učestvovao u atentatu, ali su na neki način pomagali da se atentat izvrši
Obrazloženje:
Za 25, 26 i 27. juni 1914. godine na jugu Bosne bile su zakazane vojne vježbe, na kojima je trebao prisustvovati Njegova carska Visost nadvojvoda i prestolonasljednik Franjo Ferdinand. U progrmu je bilo određeno da 28. juna Franjo Ferdinand pregleda grad Sarajevo. Sa njim je bila i njegova supruga, vojvodkinja Sofija od Hohenberga. Toga dana krenuli automobilom su sa Ilidže prema Sarajevu. Prvo su idući prema Vjećnici, svratili u Kolodvorsku ulicu i pregledali vojni logor. Po programu su zatim krenuli automobilima prema Vjećnici (od ukupno šest automobila, Ferdinand i njegova supruga bili su u trećem automobilu), Apelovom obalom kraj rijeke Miljacke (danas Obala Kulina bana), a onda istim putem natrag do Latinske ćuprije, gdje bi se skrenulu u ulicu Franje Josipa i onda se vratili nazad.
Uz burno i glasno aklamiranje oduševljenih masa povorka je došla do kuće broj 24A na Apelovoj obali. Nedeljko Čabrinović je tada bacio bombu, koja je pala na krov automobila u kome je bio Franjo Ferdinand, ali ona je pala sa krova na cestu i nedugo zatim ekspoldirala. Atentator je odmah iza čina skočio preko ograde u rijeku Miljacku, ali ubrzo je uhvaćen. Kada se situacija smirila, automobili su nastavili putem prema gradskoj Vjećnici, a nakon što su pregledali vjećnicu krenuli su nazad. Da bi se izbjelgle eventualne neočekivane upadice, jer je i prijestolonasljednik htio da svrati u vojničku bolnicu i vidi majora Mericija, koji je bio ozljeđen od eksplozije bombe, odlučeno je da se ne skreće u ulicu Franje Josipa kako je ranije planirano, već da se ide ravno Keojom. Vozeći se natrag, prvi automobil, a za njim i drugi skrenuli su u ulicu Franje Josipa, ali dok im je dat znak da stanu i da nastave pravo, stao je i na trenutak automobil u kome je bio Franjo Ferdinand. Tada je okrivljeni Gavrilo Princip, koji je stajao odmah na trotoaru izvadio pištolj i u vrat pogodio Franju Ferdinanda, a onda i njegovu ženu Sofiju.
Princip, kao i Čabrinović, otvoreno su priznali svoj zločin, ali isto tako Princip je rekao da nije namjeravao ubiti vojvodkinju od Hohenberga, nego samo vojvodu i da je nju samo slučajno pogodio, namjeravajući da ubije poglavicu zemlje Potioreka. U početku istrage, Princip i Čabrinović su tvrdili da se uopće ne poznaju, te da među njima ne postoji nikakva veza. Međutim na kraju su priznali da su u sporazumu i planu pripremali atentat, u kojem su, osim ove dvojice, naoružani bili još: Trifko Grabež, Cvetko Popović, Vaso Čubrilović i Muhamed Mehmedbašić. Svi su oni u dogovorenom savezu bili naoružani bombama i pištoljima, te su se razmjestili u izvjesnim razmacima na Apelovoj obali od Austro Ugarske banke do Latinske ćuprije i čekali nadvojvodu u namjeri da ga ubiju. Oružje su dobili od „Narodne odbrane“, organizacije iz Beograda. Od njih nisu dobili samo oruje, nego i otrov (cinkalij) da se otruju poslije čina, ako im ne bi uspjelo da se ubiju iz revolvera.
Njih šestorica, kao što smo već rekli, stajali su pored ceste, u masi sa ostalim narodom. Niže od Austro Ugarske banke stajao je Mehmed Mehmedbašić sa bombom, više njeg Cvjetko Popović i Vaso Čubrilović sa bombom i revolverom, na suprotnoj strani kod ograde Miljacke Nedeljko Čabrinović sa bombom, kod Latinske ćuprije Trifko Grabež sa bombom i revolverom,a na ćošku Apelove obale i ulice Franje Josipa stajao je Gavrilo Princip sa bombom i revolverom. Svaki od njih je znao da nije sam, te da ima drugova koji će na istom mjestu, kod iste prilike i sa istim sredstvima izvesti čin, a ako ne bi jednom od njih uspjelo, drugibi izveo taj čin, što je svakog od njih bodrilo i hrabrilo i tako osiguravalo izvođenje čina.
Sud je smatrao da su sva šestorica podjednako kriva za atentat, jer im je bio isti cilj, a taj su clj i ostvarili. Po hapšenju Principa i Čabrinovića ostali atentatori su se razbježali. U parku na musali nađena je jedna bomba, koju je bacio Muhamed Mehmedbašić. On je najprije pobjegao u svoje rodno mjesto Stolac, a odatle dalje u Crnu Goru gdje je bio uhvaćen. Prije nego što su ga Crnogorske vlasti mogle izručiti, pobjegao je iz zatvora i više ga nisu mogli uhvatiti. Čubrilović je uhvaćen u svom rodnom mjestu u Bosanskoj Gradišci. Trifko Grabež uhvaćen je na Palama, a Cvjetko Popović u Zemunu. Okrivljeni su priznali ne samo grijeh koji im se pripisivao, nego su priznali i zlu nakanu.
Nedeljko Čabrinović naveo je da je „nišanio da ubije nadvojvodu iz razloga, jer je on bio“, koliko mu je poznato iz novina, „neprijatelj Slavena, a naročito Srba“. Čabrinović ke rekao da je ovo uvjerenje stekao čitajući „Štampu“, „Ploitiku“ i „Pijemont“. Iz novin je isto doznao da je prestolonasljednik bio izvrstan vojskovođa i da bi on za Austriju bio drugi Napoleon. Čitao je, kako kaže, da je on na srpskom zemljištu držao vojne vježbe, kako bi mogao povesti rat između Monarhije i Srbije. Isto tako rekao je, da se u njemu, za vrijeme Srpskog rata (misli Balkanskog), razvila ideja da se stvori federativna Monarhija na čelu sa Srbijom. U novinama „Politika“ čitao je da je Srbija sklopila ugovor s Rumunijom za podjelu Austrije, tako da bi Rumunija dobila Erdelj, a Srbija sve Jugoslovene, naime Bosnu i Hercegovinu, Dalmaciju, Hrvatsku, Kranjsku, Sloveniju i Bačku. Ova nova država ne bi se zvala Srbija, nego Jugoslavija. Kada je Nedeljka Čabrinovića pitao istražni sudija „Odkud ti hrabrost da bacaš bombe na jednog vladara?“, on je odgovorio „Naredba je bila da se ne smije bacati cvijeće s prozora i balkona, a za bombe ništa nije bilo rečeno“.
Gavrilo Princip je rekao da je ubistvo učinio više iz osvete i mržnje prema Austriji, koja je „uvjek činila toliko nepravde i poniženja prema Jugoslovenima, a zatim zbog toga što bi u budućnosti prijestolonasljednik učinio mnogo nepravde Jugoslovenima“. Priznao je također da mi je uvijek pred očima bilo političko ujedinjenje Jugoslovena, to mu je bila osnovna ideja, zato je Jugoslovene u prvom redu trebao osloboditi od Njemaca i Austrije, jer su sve nesreće koje su se događale Jugoslovenima, poticale od Austrije. U Srbiji se govorilo da je oslobođenje od Austrije, njohova moralna dužnost.
Trifko Grabež je na sudu izjavio da je više puta u Beogradu raspravljao o teškom položaju Srba u Bosni, o nasilju protiv Srba, o političkom ujedinjenju Jugoslovena što su pod Austrijom, zajedno sa Srbima, u bilo kojoj državnoj formi. Nadalje je rekao da je u Srbiji vladalo opće nezadovoljstvo što je Bosna i Hercegovina potpala pod Austriju. „Svaki seljak u Srbiji mrzi Austriju, jer je tako vaspitan u školi“. Navod da atentat ne bi počinio, da nije bio u Beogradu, jer je u Srbiji vidio ogromnu razliku između režima u Bosni i Srbiji, gdje svaki građanin uživa slobodu. Zatim je doznao iz Srpskih novina pravi položaj o zavisnosti Jugoslovena i teško njihovo stanje. Dolazio je i u dodir sa Srpskom omladinom, koja se čudila pasivnošću i neborbenosti naroda za vlastito oslobođenje.
Vaso Čubrilović je rekao u svom iskazu da je mjesec danaprije atentata upoznao Lazara Đukića, a ovaj ga je upoznao s Danilom Ilićem koji mu je obećao dati oružje, samo da on u tu grupu atentatora još nekog ubaci, pa je on pozvao svog druga Cvjetka Popovića. Čubrilović je na sudu rekao da je nacionalista i da je njegov cilj, da se Jugosloveni ujedine u jednu državu-Jugoslaviju.
Cvjetko Popović je rekao da bi se Hrvati i Srbi kao jedan narod morali ujediniti, sami sobom vladati i oslobotiti se njemačkog jarma.
Danilo Ilić je u Vojnom zatvoru 28. oktobra 1914. godine na ispitivanju između ostalog rekao: “…atentati po Zagrebu i Monarhiji, lektire đačkih nacionalističkih listova, počev od „Zore“, koja je izlazila u Pragu i pripovjedaka, te čitanje revolucionarnih knjiga kao na primjer „Revolucionarna Rusija“, sve se to turalo đacima u ruke, kao i proslavljanje atentatora u pjesmama, razvilo je među đacima takav revolucionarni duh da, kada bih tražio petnaest đaka za sudjelovanje u atentatu, našao bi ih spremnima…“ Isto tako, u svoju samoodbranu je rekao: „Da sam znao da doista postoji jedna takva revolucionarna ili teroristička organizacija za atentat, ja bih članove odao, jer bi mi to možda pomoglo da mi se život pokloni.“
Ostali okrivljeni, (Ivo Kranjčević, Lazar Đukić, Veljko Čubrilović, Mitar, Neđo, Jovo i Blagoje Kerović, Cvijan Stjepanović, Mihajlo Jovanović, Branko Zagorac, Marko Perin, Nikola Forkapić, Dragan Kalamber, Mićo Mičić, Jakov Milović i Obren Milošević) su prije atentata, pomagali i organizirali, a znajući o čemu se radi, da se atentat i izvrši, te atentatore upućivali i nabavljali im sredstva za to.
Ovaj atentat nije samo bio lična tragedija, nego i jedan politički događaj prvog reda. On nije pokrenut iz motiva lične mržnje, nego je to djelo kojim se htjela postići politička svrha. Cilj je bio da se svi Srbi, a i svi Jugosloveni, ujednine i pripoje kraljevini Srbiji. Zbog toga je trebalo budućeg cara, Franju Ferdinanda ubiti, da bi se ostvarile Srpske ideje i planovi. Srbi su sve ostale Srbe izvan Srbije, Hrvate i Slovence u Austro Ugarskoj monarhiji nazvali „neoslobođenom braćom“. Ova velikosrpska propaganda naročito je bila aktuelna nakon Aneksije 1908. godine. Austro Ugarska je u Srpskoj štampi prikazivana kao najveći neprijatelj i ugnjetivač Slavena, a napose srpskog naroda, koga treba uništiti. Tako su se osnivala društva, koja su agitirala za borbu. Među tim društvima posebno se isticala „Narodna odbrana“. Njihov cilj je bio da se otrgnu Hrvatska, Slovenija, Dalmacija, Istra, BiH, Slavonija, Bačka i Banat od Monarhije i pripoje kraljevini Srbiji. Ova propaganda zahvatila je najviše omladinu u srednjim školama, gdje su stvorena tajna udruženja pod nazivom „Narodno ujedinjenje“ ili „Srpska đačka omladina“. Velikosrpska propaganda počela je potivati i poticati na terorističke čine, napade i atente na mjerodavne ličnosti. Organizacija „Narodna odbrana“ trudila se da bude anonimna, neotkrivena i sigurna, jer je atentatorima bilo rečeno da se otruju, da ne bi odali ovu organizaciju.
Bečki dvor je odmah za ovaj atentat okrivio Srbiju. U Historigrafiji su postojala razna mišljenja ko je ustvari stajao iza atentata. Sa sigurnošću se može reći da se oružje za atentat nabavljalo iz Srbije, za što je znao jedan manji broj srpskih oficira. Treba napomenuti da je obezbjeđenje za ovu posjetu Franje Ferdianda bilo jako slabo, a osam dana prije atentata bio je objavljen plan kretanja automobila. Nakon atentata počinje progon Srba. Hapšeni su intelektualci, sveštenici i ugledni trgovci. Paljene su njihove radnje i pljačkani domovi.
28. oktobra 1914. godine petorici atentatora izrečene su smrtne kazne, među njima i Danilu Iliću. Carskom milošću Franje Josipa, dvojci zavjerenika je neposredno pred pogubljenje smrtna kazna zamjenjena vremenskom. Trojica su pogubljena 3. februara 1915. godine između 9 i 10 sati ujutro. Gavrilo Princip je (zbog toga što prilikom atentata nije napunio 20 godina, to jest bio punoljetan) osuđen na 20 godina teške tamnice s tim da svakog mjeseca posti jedan dan. Čabrinović je osuđen na istu kaznu ali bez posta. Izrečena je jedna presuda od 20 godina, jedna doživotna robija, a ostali su dobili manje vremenske kazne. Dvadesetorica optuženih su oslobođeni, među kojima četvorica seljaka, koja su atentatorima na putovanju iz Beograda u Sarajevo dali konak. Od 13 zatvorenika osuđenih u Sarajevu na robiju, petorica najmađih su dočekali kraj rata i izišli iz zatvora živi.
Princip i Čabrinović su odvedeni u zatvor Terezin u Češkoj. Čabrinović je krajem 1915. godine obolio od tuberkuloze, te je umro u zatvoru 1916. godine. Princip je obolio isto kao i Čabrinović. Neki oficiri su pripovjedali da je on sedmicama polusvjestan visio na lancima zakačenim na zid ćelije. Zbog tuberkuloze amputirali su mu desnu ruku iznad lakta. Umro je 28. aprila 1918. godine. Kao uzrok smrti navodi se tuberkuloza kostiju
PODIZANJE SPOMEN – PLOČA
Ubrzo poslije atentata 1914. godine osnovan je u Sarajevu odbor za podizanje spomen – ploče na mjestu gdje su poginuli prestolonasljednik Franjo Ferdinand i njegova supruga Sofija od Höchenberga. Ploča je bila od crnog labradarskog mermera. S gornje strane u sredini nadvisivala je kruna u kojoj je stalno gorilo kandilo, tako da je i noću osvjetljivalo ploču. Na njoj je zlatnim slovima bilo napisano :
28./VI * 1914.
POGINUŠE NA OVOM RASKRŠĆU
MUČENIČKOM SMRĆU OD UBOJNIČKE RUKE
PRESTOLONASLJEDNIK NADVOJVODA FRANJO FERDINAND
I SUPRUGA MU VOJVOTKINJA SOFIJA HOENBERG.
Ova spomen – ploča je imala samo privremeno da obilježi mjesto atentata, dok se ne podigne trajni spomenik. On je otkriven 28. juna 1917. godine, koji je pod precizno definiranim imenom “Spomenik umorstvu” instaliran pred ulaz u Latinsku ćupriju. Spomenik, koji je podignut tri godine kasnije nasuprot mjesta atentata, na ćošku Latinske ćuprije, sagradio je mađarski arhitekta Eugen Bory.
Preko puta ovog spomenika, na desnoj strani mosta, podignuta je betonska klupa koja je bila antičkog oblika sa natpisom: Siste viator! (Stani putniče). Treći dio ovog kombinovanog spomenika bila je željezna ploča ugrađena u pločniku ulice na mjestu gdje je stajao pretolonasljednikov auto u času smrti. U sredini ploče bio je dugački krst i oko njega latinski natpis: “FRANCIKUS FERDINANDUS ARCHIDUX EJUSQUE UXOR DUCISSA SOPHIA DE HOHENBERG HOC LOCO DIE 28. JUNI 1914. VITAM ET SANGVINEM FUD ERUNT PRO DEO ET PATRIA.” (U prevodu: Franjo Ferdinand nadvojvoda i njegova supruga vojvotkinja Sofija od Hoenberga na ovome mjestu dana 28. juna 1914. dadoše život i krv za Boga i otadžbinu.)
Za vrijeme Jugoslavije otkrivena je 02. II. 1930. godine nova ploča na zgradi ispred koje je Princip izvršio atentat. Na bronzanoj spomen – ploči bilo je urezano:
NA OVOM ISTORIJSKOM MJESTU
GAVRILO PRINCIP
NAVIJESTI SLOBODU NA
VIDOV – DAN 15. (28.) JUNA 1914
Za vrijeme okupacije Njemci i ustaše skinuli su ovu ploču 1941. godine i kako izvore navode to odnijeli u Njemačku. Da bih poslije rata ta ista ploča vraćena iz Berlina, koja je bila razbijena na četiri komada, čuva se u zbirci Muzeja “Mlade Bosne” i Gavrila Principa u Sarajevu.
Danas postoji jedna ploča na vanjskom zidu Muzeja Sarajeva 1878-1914 na kojoj pise:
SA OVOG MJESTA 28.JUNA 1914. GODINE GAVRILO PRINCIP JE IZVRŠIO ATENTAT NA AUSTOUGARSKOG PRESTOLONASLJEDNIKA FRANCA FERDINANDA I NJEGOVU SUPRUGU SOFIJU
ON THIS SPOT, ON JUNE 28, 1914, GAVRILO PRINCIP CARRIED OUT THE ASSASSINATION OF THE AUSTRO-HUNGARIAN HEIR, ARCHDUKE FRANZ FERDINAND, AND HIS WIFE, SOPHIE.
Reference
Vladimir Dedijer, Sarajevo 1914, Prosveta, Beograd, 1966.
Optužnica i obrazloženje protiv Gavrila Principa i drugova radi atentata Njegove carske i kraljevske visosti prestolonašljednika Nadvojvode Franje Ferdinanda i visoke mu supruge, Sarajevo, 1914.
Dragoslav Ljubibratić, Gavrilo Princip, Beograd, Nolit, 1959.
Vojislav Bogićević: Mlada Bosna-Pisma i prilozi, Svjetlost, Sarajevo 1954.
Vojislav Bogićević: Sarajevski atentat-Pisma i saopštenja, Svjetlost, Sarajevo 1965.
Vojislav Bogićević: Sarajevski atentat-Stenogram Glavne rasprave protiv Gavrila Principa i drugova, izdanje Državnog arhiva BIH, Sarajevo 1954.
Margaret Macmillan: Paris 1919-six months that changed the world, Random House Trade Paperbacks, New York 2003.
Slavko Mićanović: Sarajevski atentat, Stvarnost, Zagreb 1938.
Leo Pfefer: Istraga u Sarajevskom atentatu, Nova Europa, Zagreb 1965.
Cvjetko Đ. Popović: Oko Sarajevskog atentata-Kritički osvrti i napomene, Svjetlost, Sarajevo 1969.
Fuad Slipčević: Bosna i Hercegovina-Od Berlinskog kongresa do kraja Prvog svjetskog rata, Zagreb 1954.
Nikola Đ. Trišić: Sarajevski atentat u svijetlu bibliografskih podataka, Veselin Masleša, Sarajevo 1960.
Ognjen Janevski, „Najveći svetski atentati“, Druga strana sveta, Kragujevac 1987.
B. Jevtić, Sarajevski atentat. Sećanja i utisci, Sarajevo, 1924.
Z. Šehić, U mojoj Bosni, Dobra Knjiga, Sarajevo, 2013.
Opšta enciklopedija Larousse, III tom, Beograd: Vuk Karadžić, 1973.
Vojna enciklopedija, Narodna knjiga, Tom VIII, Beograd 1974.
Željko Karaula, Sarajevski atentat – reakcije Hrvata i Srba u Kraljevini Hrvatskoj, Slavoniji i Dalmaciji, Zgreb, 2011.
Husnija Kamberović , Sarajevo 1914., Radovi sa naučnog skupa Sarajevo 1914 – devedeset godina poslije. Prilozi 34.Sarajevo, 2005.
Prilozi Instituta za Istoriju u Sarajevu, Indira Kučuk – Sorguč, Prilog historiji svakodnevnice: spomenik umorstvu – okamenjena prošlost na izdržavanju stoljetne kazne, Sarajevo 2005.
Šehić Zijad, “U smrt za cara i domovinu”, Bosanci i Hercegovci u vojnoj organizaciji Habsburške monarhije 1878 – 1918., Sarajevo Publishing, Sarajevo 2007.
Sarajevski list, Sarajevo 1917.